Od romantične ljubavi do nasilja
Sve češće možemo da čujemo u medijima kako je stopa nasilja među
mladima povećana,kako se nasilje javljaja u brutalnim i destruktivnim oblicima.
Da li je savremeno društvo donelo nasilje ili je njegovo postojanje oduvek bilo
prisutno, samo sada više čujemo i mislimo o tome? Nije lako odgovoriti na ovo
pitanje,jer ono zahteva kompleksno razmatranje nasilja u društvu,od nasilja u
porodici,među vršnjacima do nasilja u svim drugim društvenim sferama. Cilj ovog
članka nije otkrivanje globalnog uzroka nasilja,već ukazivanje na njegovo
ispoljavanje u jednom bitnom segmetu razvoja mladih, a to je u adolescentnim partnerskim
vezama.
Nasilje u partnerskim vezama uglavnom je tema za odrasle. Međutim,istraživanja
koja se bave ovom problematikom ukazuju da se nasilje u partnerskim vezama i te
kako javlja u adolescentnim,mladalačkim vezama (ranim 20-im). Ukazuju nam da se
u tom periodu prvi put ispoljava partnersko nasilje i da prevenciju ovog
problema treba započeti na na ovom uzrastu. Ako se vodimo idejom da „svet
ostaje na mladima“, nameću nam se pitanja: „Kako se javlja nasilje u
mladalačkim vezama?“, „Kako pomoći mladima u takvim vezama?“ i „Kako prevenirati njegovu pojavu?“
Adolescencij
Poznato je da je adolescencija buran i dinamičan razvojni period. Karakteriše ga veliki broj promena: mentalne,fizičke,emocionalne,seksualne i psihosocijalne. Adolescenti stiču nova i proširuju postojeća znanja o sebi i svetu koji ih okružuje.Postavljaju i otkrivaju pitanja o mnogim životnim temama, a posebno o onim temama koje se tiču seksualnosti. Vršnjački odnosi postaju veoma važni,jer osim što u njima potvrđuju do tada izgrađenu sliku o sebi, u njima ostvaruju prve emotivne veze. Kroz vršnjačke odnose mladi uče da postavljaju granice između svog i tuđeg mišljenja,uče da prepoznaju i poštuju različitosti potreba. Vršnjački odnosi kod mlađih adolescenata (11-13god.) uglavnom su vezane za vršnjake istog pola i osnovna dilema je prihvatanje fizičke promene. Nema jasnih granica između svog i tuđeg mišljenja,sve se doživljava u svojstvu „Mi“(ja i moje društvo). Mladi u srednjoj adolescenciji (14-16god.) sve češće u svoje aktivnosti uključuju suprotan pol i sve jasnije razlikuju vlastite potrebe,osećanja i mišljenja od okoline. Upoznaju svoje seksualne potrebe, prave prve izbore partnera,upuštaju se u romantične veze i ostvaruju prva seksualna iskustva. Starijih adolescenata (od 17god.) imaju potrebu za uspostavljanjem stabilnih partnerskih i prijateljskih odnosa. Malda osoba želi da ima blizak,stabilan i intiman odnos sa partnerom,sa vizijama mogućeg i budućeg u partnerskom odnosu.
Adolescentni
period nosi ideju uspostavljanja bliskih odnosa sa osobama suprotnog pola, ali
na nov i adolescentu svojstven način. Kroz ove odnose mlada
osoba testira svoje samopuzdanje,svoje socijalne veštine,upravljanje svojim
emocijama, zauzimanje za sebe,povjerenje i lojalnost. Početna zbunjenos se
kristališe u stavove i uverenja,koja su potkrepljena onim što je naučeno i
viđeno u svojoj primarnoj porodici. Razvoj je praćen unutrašnjim, ličnim
konfliktima, ali i konfliktima sa okolinom. Znači,konflikti su neizbežni.
Predstavljaju tačku napredovanja i razvoja deteta ka odrasloj osobi.
Vršnjački
odnosi su veoma važni za adolescente,u njima ostvaruju prve emotivne
veze,učvršćuju sliku o sebi a kroz neizbežne konflikte razvijaju vlastite
stavove i uverenja.
Od
romantične ljubavi do nasilja
Zaljubljenost
je glavni sastojak ljubavi,od nje se kreće u pravcu zrele ljubavi. Neizbežna je
i potrebna kako bi se osoba formirala u zrela ličnost,sposobnu da voli.
Zaljubljenost karakterišu emocije poletnosti i zaslepljenosti. Partner se vidi
samo u pozitivnom kontekstu i ne vide se njegove mane.U takvom emocionalnom
ambijentu (koji je vrlo intenzivan) partneri žele da zadive jedno drugo i trude
se da ugode partneru,žele da što duže vremena provode zajedno , a ako nisu
zajedno onda pričaju telefonom ili razmišljaju (maštaju) o partneru. Zato se ne
treba čuditi kada zateknete adolescenta kako sluša muziku i zamišljenog pogleda
prate dešavanja oko sebe. Partner se idealizuje, a svako suočavanje sa njegovim
manama ruši sliku „idealne ljubavi“. Nedovoljno iskustva u partnerskim odnosima
obojena su pogrešnim uverenjima da je ljubav
samo onda kada smo isti,kada želimo isto,kada imamo iste potrebe.
Kod adolescenata pojam „idealna ljubavi“ najčešće
je vezan za zaljubljenost i zajedništvo. Iako sve izgleda romantično i
lepršavo, u ovom periodu adolescenti postavljaju sebi mnoga pitanja koja utiču
na doživljaj sebe kao muškarca ili devojke, što usmerava i njihova ponašanja
prema partneru.
Dečaci najčešće
imaju dilemu kako da budu uspešni u zavođenju, da li trebaju da pokažu svoju potrebu
za nežnošću (ako se ima u vidu da se u društvu nežni dečaci diskriminišu i
nazivaju pogrdnim imenima),da li treba da budu dominantniji,da li znaju više od
svojih partnerki o vezama i sl. Uh... Nije im baš lako,posebno ako su roditelji
zatvoreni za priče o partnerskim odnosima i ako su jedini izvor učenja o vezama
drugovi. Ni devojkama nije ništa
lakše. Suočavanje sa telesnim promenama nameće osnovnu dilemu : „Kako da budem
poštovana,a u isto vreme seksi?“. Razlog ove dileme je povezan sa različitim
stavovima vršnjaka gde se devojke koje ističu seksualnost smatraju da ne
zaslužuju poštovanje. Uz sve to treba dodati i društveno prihvatljivu sliku da
su devojčice nežne, lepe, traže zaštitu muškarca i sl.
Kao i kod odraslih,
tako i kod adolescenata, zaljubljenost će proći kada se javi potreba za različitošću
u vezi,odnosno kada se javi potreba za ispoljavanjem individualnosti. Odatle
potiču i prvi konflikti u vezama.Nije pitanje,da li će doći do konflikta, već
kako će se taj konflikt rešiti? Kod zrelijih partnera, konflikti se razrešavaju
kroz prihvatanje idndividualnosti partnera,kroz upoznavanje i poštovanje
različitih potreba partnera i kroz
toleranciju frustracija koje idu sa tom različitošću. Saznanje i prihvatanje da
je partner drugačiji u odnosu na nas i da nam sa svim svojim manam i vrlinama
emotivno odgovara,vodiće ka stabilnijem partnerskom odnosu.
Samo
reagovanje mlade osobe na prolazak zaljubljenosti može biti drugačije nego kod
odraslih,zrelijih osoba. Sam razvojni period u kojem se nalazi donosi
nesigurnost u vlastite emocije i potrebe. Mlada osoba još uvek nema učvršćeno
samopouzdanje,ne zna tačno kako da uskladi svoje ponašanje sa vlastitim
potrebama, nesigurana je u prepoznavanju tuđih potreba i još uvek uči o
samokontroli i posledicama vlastitog ponašanja u partnerskim odnosima. Kada
dođe do ispoljavanja različitosti, zaljubljeni adolescenti dolaze do konflikta,a
time da je već poljuljana slika o sebi još nestabilnija.
Konfliktne
situacije nisu loše,same po sebi.Kroz njih mlada osoba sazreva i uči o sebi i
partneru. Ono što može biti loše jeste način razrešavanja ili prevazilaženja
konfliktnih situacija.Problem nastaje kada se kao način razrešavanja konflikta
javlja nasilje i to kroz potrebu da se kontroliše partner,kroz posesivno
ponašanje i ljubomoru.
Nasilne reakcije se ispoljavaju kao rezultat intenzivnih emocija i
vide se kao jedino moguće rešenje za uspostavljanje kontrole nad vezom, odnosno
nad vlastitim i tuđim potrebama i emocijama. Želja za kontrolom proističe iz
potrebe za sigurnošću. Nasilne reakcije ne moraju uvek biti u vidu fizičkog
nasilja. One se mogu ispoljavati kroz različita ponašanja u kojima je osnovna
želja za pokazivanjem moći,dominacijom i
kontrolom (npr. zabrane viđanja sa društvom, okrivljivanje, kontrolisanje, zastrašivanje, upućivanje uvreda i dr.). Nasilje
je izraz nemoći da se zadrži stabilna,idealizovana,slika o sebi,partneru i
vezi.
Nasilje u
mladalačkim vezama i porodica
Iako se mladi upuštaju u
partnerske veze u periodu adolescencije, o njima uče mnogo ranije u
porodici,široj društvenoj zajednici,kroz filmove,knjige i danas,društvene mreže.
Doživljaj
ili ideja kako bi emotivna veza trebala da izgleda započinje mnogo pre nego što
se upuste u romantične ljubavne odnose. Posmatranjem i emotivnim invenstiranjem u primarnoj porodici mlada
osoba uči o ljubavi, kao i o ponašanju u ljubavnim odnosima.
O porodici kao modelu za partnerske odnose pisao je istraživač i psiholog
Džon Bolbi kroz teoriju afektivne
vezanosti. Glavna hipoteza ove teorije jeste da dete kroz rane odnose sa
roditeljima formira unutrašnje radne modele (kognitivne i afektivne obrasci) po
kojima u odraslom dobu ostvaruje emotivne partnerske odnose. Ovi obrasci su
neka vrsta nevidljivih naočara kroz koje dete,a potom i odrasla osoba, vide
sebe,osobe koje ih okružuju i odnosa koje ostvaruju sa njima.
Nasilni
model ponašanja u partnerskim odnosima javljaće se češće kod adolescenat
koji su iz porodice poneli osećaj nesigurnosti u vlastite vrednosti, niže
samopuozdanje i samopoštovanje. Isto se dešava i sa adolescentima koji su rasli
u porodicama gde je bilo nasilja, gde je nasilje bilo prihvaćeno kao način rešavanja
konflikta, gde je bila izražena želja za dominiranjem nad partnerom , gde su
vladala stereotipna uverenja o ulogama između muškarca i žene, gde je model
ljubavi bio povezan sa „ljubomornim scenama“ ili dokazivanjem „po svaku cenu“. U
ovakvim porodicama retko se priča o ljubavi kao vidu poštovanja različitih
potreba i osećanja,poštovanju tuđih prava u vezi, pa je i takav model ljubavi
razvijen kod dece.
Možemo reći da porodica dvostruko utiče na ljubavni život adolescenta.
Prvo, porodica utiče na formiranje
ličnosti adolescenta,na njegove psihološke karakteristike. Kroz odnos sa
roditeljima stiču se pozitivna iskustva u bliskim odnosima, stiče se bazično
poverenje za druge ljude, učvršćuje se samopuzdanje i samopoštovanje, izgrađuju
se emocionalne kompetencije i dr.
Drugo,porodica je model za kasnija ostvarivanja emotivnih i bliskih
odnosa. Kako su se roditelji, kao modeli, ponašali u konfliktnim
situacijama,koliko su bili empatični prema partneru i koje su mehanizme
razrešavanja konflikta primenjivali tako će se i njihova deca ponašati ili na
sličan način će postupati sa svojim partnertenima.
Vrste
nasilja u adolescentnim vezama
Iako se o nasilju
najviše govori kada se ispoljava kao fizičko,nasilje u partnerskim vezama
obuhvata još i psihološko (emocionalno) i seksualno. Psihološko
nasilje kod adolescenata se prepoznaje kroz emocionalno ucenjivanje
partnera,kontrolisanje i izolovanje partnera (čime se smanjuje samostalnost u
odlučivanju,organizovanju vremena..), pretnje, proveravanja, ismejavanja,
upućivanje uvredljivih komentara, ponižavanja i optuživanja. To su sva ona
ponašanja koja nisu vidljiva, a koja negativno utiču na samopoštovanje partnera
i njegovu sposobnost odlučivanja za vezu. Ova ponašanja otvaraju vrata ka
ostalim oblicima nasilja.Seksualno
nasilje podrazumeva sva ona ponašanja u kojima se osoba seksualno
uznemirava ili prisiljava na neželjeni seksualni odnos. Fizičko nasilje se ispoljava kroz
šamaranje,guranje,štipanje,čupanje za kosu,sprečavanje da govori prekrivanjem
ustiju,udaranjem i dr. Fizički nisu nasilni samo mladići,sve češće su devojke
te koje su fizički nasilnije.
Nasilje u adolescentnim vezama je učestalo i
obostrano (ispoljavaju ga oba partnera). Teško je odrediti kom obliku nasilja
su skloniji devojke ili mladići,pošto danas devojke uzimaju sve veće učešće
kako u fizičkom tako i u seksualnom nasilju nad mladićima.
Nasilje
je prisutno kod oba pola i bitno ga je prepoznati i reagovati na vreme jer
posledice nasilja u ovom periodu često dovode do smrti mladi osoba.
Šta
roditelji mogu da urade
Zbog ograničenosti prostora,ali i široke
teme,teško je razmatrati koji sve preventivni programi bi mogli da utiču na
smanjenje faktora rizika za nasilno ponašanje mladih,kao i kako društvo treba
da reaguje u takvim situacijama. Ono što želim da istaknem jesu neka ponašanja
koja porodica (roditelji) mogu da uradi kao vid prevencije ili reakcije na
nasilja.
·
Razgovarajte otvoreno sa adolescentima o
partnerskim odnosima (npr.šta je kvalitetna veza?šta održava vezu? I sl.), slušajte
ih pažljivo i bez osuđivanja
·
Pružite im podršku u razvoju i osamostaljivanju (npr.
ne ismejavajte ili ne omalovažavajte njihovu zaljuljenost,ne umanjujete njihove
sposobnosti i želje, pričajte o emocijama kada to oni žele,prepoznajte kada su
tužani i dajte im podršku, a ne osudu...)
·
Učite ih
kako da konstruktivno rešavaju konflikte ne samo sa partnerom,nego i sa vama
(kako da komuniciraju u afektu,kako da poštuju sagovornika,kako da podnose
različitost i kako da se ne nasilno zauzmu za sebe).Budite im model za
konstruktivno rešavanje konflikta.
·
Ako primetite da su doživeli ili doživljavaju
neki vid nasilja intervenišite u zakonskim okvirima iako to mlada osoba odbija,
uz pokazivanje zabrinutosti i želje da se pomogne, a ne da se osudite
·
Potražite stručnu pomoć, ako imate dileme kako da
pomognete i obavezno potražite stručnu pomoć za adolescenta koji je doživeo neki
oblik nasilja. Stručnjak će pomoći adolescentu da emotivno prevaziđe nasilnu
vezu i zajedno sa vama učvrstite pozitivne obrasce za dalje partnerske veze.
Edukacija
mladih o seksualnom razvoju i emotivnim vezama,razvijanje programa prevencije
nasilja, jačanje porodice i porodičnih odnosa mogli bi značajno da doprinesu u
razvoju ličnosti adolescenta, a time i u smanjenju faktora rizika za pojavu
nasilja.
Marina Brašić,specijalni pedagog i OLI psihoterapeut
email: marinabrasic@yahoo.com
članak objavljen u Dnevnom listu Danas
Нема коментара:
Постави коментар