Doživljaj gubitka i uobičajene reakcije
Gubici
su česti tokom života. Svi ih mogu doživeti bez obzira na uzrast i pol. Oni su
sastavni deo života i razumevanje reakcija na njih je važno ako želimo da
pomognemo sebi ili nekome pored nas. Neke osobe će se brže prilagoditi ovoj
životnoj promeni, a nekima će trebati više vremena. Kod gubitka koji je povezan
sa gubitkom voljene osobe prilagođavanje je dodatno opterećeno snažnim
emocijama. Takve situacije su stresne i bitno menjaju životne okolnosti na koje
osoba treba da se prilagodi.
Prilagođavanje zavisi od brojnih faktora i njihovo
razumevanje može pomoći u procesu tugovanja. Proces tugovanja povezan sa
gubitkom bliske osobe je opširna tema. Gubitak bliske osobe možemo posmatratati
u zavisnosti od uzrasta osobe koja ga je doživela (dete ili odrasla
osoba),načina kako je došlo do gubitka,koliko je osoba bila pripremljena na
gubitak,uloge koje je bliska osoba imala u životu i dr. Rešili smo da kroz više
tekstova pokušamo da istaknemo specifičnosti gubitka i procesa tugovanja, kako
bi pružili podršku osobama koje su doživele gubitak ili osobama koje su
podržavaoci tugujućima. U ovom tekstu, bavićemo se doživljajem
gubitka i uobičajenim reakcijama na gubitak bliske osobe.
Doživljaj
gubitka
Gubitak
voljene osobe se može doživeti veoma bolno i teško. Osoba može misliti da ništa
tužnije i gore nije iskusila do tada. Obično želi da vrati osobu koju je
izgubila, da se ponovo emotivno poveže sa njom,da ispravi ono što je bilo
pogrešno u njihovom odnosu i tako pokuša da spreči gubitak. Međutim,kada se
suoči da nema povratka i da ništa neće dovesti do ponovnog emotivnog spajanja,
osoba će doživeti gubitak. Doživljaj gubitka je individualno
iskustvo. Ovo se često zaboravlja.Ljudi obično na osnovu ličnog iskustva
pokušavaju da pomognu, razumeju reakcije na doživljeni gubitak, i na osnovu
njega procenjuju da li postoji problema u procesu tugovanja. Svako će doživeti
na sebi svojstven način gubitak i nositi se sa njim onako kako misli da je
najbolje za njega. Univerzalni obrazac ne postoji ni u doživljaju, ni u nošenju
sa gubitkom. Jedina zajednička stvar, za sve gubitke, jeste da se osoba koja je
nekog izgubila nalazi u novoj životnoj situaciji, na koju treba da se
prilagodi. Nova životna situacija zahteva od nje dodatno angažovanje njenih
emocionalnih i socijalnih kapaciteta kako bi se prilagodila gubitku,stekla
ponovo osećaj sigurnosti i u skladu sa svojim emocijama nastavila afirmativno
da živi (članak „Problem prilagođavanja na novu situaciju“). Ipak,možemo
govoriti o uobičajenim reakcijama na doživljeni gubitak.To nam daje prostora da
osobama koje su doživele gubitak pružimo podršku i pomoć koja im je potrebna.
Zašto
su gubici teški? Sa gubitkom dolazi do napuštanja vezanosti sa objektom ljubavi
i suočavanja sa zahtevom da se odreknemo nečeg značajnog. Ova promena se može
doživeti izuzetno teško. Sa jedne strane, niko ne voli da se svojevoljno
odrekne nečeg što voli,niti da se suočava sa neprijatnim emocijama,sa druge
strane. U zavisi od toga koliko se osoba emotivno investirala ili povezala sa
onim što je izgubila,zavisi koliko će emotivno snažno doživeti gubitak.
Doživljaj gubitka će biti veći ukoliko je značaj osobe koju smo izgubili veći.
Što je njen značaj bio veći to je oštriji doživljaj gubitka. Ne možemo nikada
unapred znati koliko je osoba zaista izgubila sa jednom osobom, a time ni kako
će reagovati na gubitak,dok ne razumemo koji značaj je imala za nju osoba koju
je iygubila. Međutim, ljudi ne tuguju po principu „ako mi nešto nije mnogo
važno, onda ću i manje tugovati“. Postoje i drugi razlozi koji utiču na
pojačavanje doživljaja gubitka i otežavaju nošenje sa njim. Gubitak osobe usled
smrti izaziva najintenzivnije emocije. Smrt ukazuje na nepovratnost i teško se
može racionalizovati. Kod gubitaka koji nisu povezani sa smrću,postoji barem
teoriska mogućnost da se osoba vrati, što povećava mogućnost racionalizacije
gubitka. Međutim,i gubitak osobe usled razvoda, prekida emotivne veze ili nekog
drugog razloga, takođe može izazvati jak doživljaj gubitka sa kojim se osoba
teško nosi. Doživljaj gubitka može biti povezan sa tim da li se desio iznenada
i neočekivano. Lične karakteristike su veoma značajne u doživljaju gubitka. U
zavisnosti od uzrasta,emotivne zrelosti kao i kapaciteta za nošenje sa
frustracijom osoba će doživljavati i nositi se sa gubitkom. Nekada jedn gubitk
uključuje više gubitaka. Npr. sa gubitkom partnera može se izgubiti ne samo
emotivni partner,već i prijatelj koji je stalno tu,osoba koja pruža zaštitu i
sigurnost,kao pretnja svemu što je važno i sl. Životno iskustvo je bitno u
doživljaju gubitka, posebno ako se osoba do tada nije susrela sa nekim
značajnim gubitkom u životu (npr.kod dece koja nemaju u svom iskustvu gubitak
voljene osobe). Često se dešava da se sa sadašnjim gubitkom aktiviraju osećanja
na neke prošle gubitake. Tako se mogu javiti različita osećanja, koja nisu
vezana samo za sadašnji gubitak,već i za neke ranije. Osoba tada može doživeti
gubitak višestruko teže,te će i nošenje sa njim biti teže. Sve ovo što smo
naveli bitno određuje kako će se gubitka doživeti,ali i reagovati na ono što se
doživi.
Uobičajene
reakcije na gubitak bliske osobe
Emocionalna
patnja i tuga su uobičajene reakcije koje se javljaju kada osoba izgubi nekog
koga voli,ali nisu jedine. Navešćemo neke uobičajene emocije koje se javljaju
kao reakcija nakon doživljenog gubitka bliske osobe. Kao prva reakcija na
gubitak nekog koga volimo je osećanje šoka i neverice. Osoba
ne može da poveruje da se to desilo, najčešće obavlja automatski radnje
(prelazi iz jedne radnje u drugu). Ponekad negira gubitak i očekuje povratak
izgubljene osobe. Stalna tenzija i napetost je prisutna, kao da će svakog
trenutka doći do izliva emocija. Ponekada će osoba imati doživljaj da ne oseća
ništa. U literaturi se ovakav doživljaj definiše kao emotivna
umrtvljenost,odnosno odsustvo bilo kakvih osećanja. Ovaj doživljaj je često
zaštitna emotivna reakcija, neposredno nakon saznanja da je došlo do gubitka.
Suočavanje sa mnogo bolnih osećanja u tom trenutku bilo bi preplavljujući za
osobu,pa se pokreću zaštitni psihološki mehanizmi koji blokirju suočavanje sa
emocijaman i osoba ima utisak da ništa ne oseća.Odsustvo osećanja može biti
uobičajena reakcija na gubitak bliske osobe,ali ako je dugo prisutna može
ukazivati na problem u procesu tugovanja.
Tuga - duboko
osećanje koje se javlja kada se osoba suoči da ne može vratiti osobu. Tuga je
prisutna tokom celog procesa prilogađavanja na gubitak,samo menja svoj
intezitet. Osećanja emotivne praznine,čežnje i očaja
ukazuje da se osoba emotivno suočava sa gubitkom. Osoba ima utisak da će
„svisnuti“ za nekim,da je „kraj sveta“ i da je usamljena.
Usamljenost je posebno izražena kada je postojao svakodnevni odnos sa osobom
koja je izgubljena. Sa usamljenošću ide i osećaj nesigurnosti,koji može biti od
blage do potpune,panične nesigurnosti. Nesigurnost i
bespomoćnost su povezani sa strahom. Osoba ima doživljaj da neće moći da
brine o sebi,da neće moći dalje sama. Može se primetiti da tugujući često
govore fraze „Neću moći ovo da preživim!“ ili „Kako ću bez njega-nje?“,što
ukazuje na osećanja nesigurnosti i bespomoćnosti i treba posebno obratiti
pažnju na ova osećanja.
Osećaj
krivice i griže savesti – uobičajena osećanja za osobe koje su
doživele gubitak bliske osobe. Osoba može sebi zamerati da je nešto uradili,što
je dovelo do gubitka ili propustila da uradi kako bi sprečila gubitak. Kod
prekida partnerskih veza,osećaj krivice se ponekad javlja iz iracionalnih
uverenja da je osoba nešto pogrešno rekla,zanemarila partnera,da nije bila
dovoljno dobra...Čak i kod emotivnih veza koje su bile praćene konfliktom može
javiti osećaj krivice. Osoba nakon gubitka može osećati olakšanja, što
indirektno pokreće osećaj krivice sa kojim se treba nositi. Jasno je da postoji
mogućnost stvarne krivice za gubitak bliske osobe. Međutim,osećanje krivice
može komplikovati proces tugovanja i treba se ublažiti (bez obzira da li je
realno ili iracionalno osećanje) kako bi se osoba lakše nosila sa gubitkom. Ljutnja
– Ovo je uobičajeno osećanje nakon gubitka, ali i najviše
zbunjujuće za osobe koje tuguju. Osoba koja je izgubila prepoznaje je kao
ljutnju zbog okolnosti u kojoj se našla,zbog gubitka mogućnosti da nešto
promeni,zbog osećanja bespomoćnosti i dr. Osoba povezuje ljutnju sa situacijom
u kojoj se nalazi i činjenicom da se mora nositi sa promenama i neprijatnim
emocijama. Međutim, izvor osećanja ljutnje je osoba koja se voli a koja je izgubljena.
Retko će se čuti da je osoba ljuta na osobu koju je izgubila,odnosno da svoje
osećanje ljutnje povezuje sa voljenom osobom. Ovo je veoma važno, jer
prepoznavanje izvora ljutnje i povezivanje ljutnje sa njim određuje način
nošenje sa ovim osećanje,a time i proces tugovanja. Priznati da je osoba koju
ste izgubili izvor neprijatnih osećanja,a posebno ljutnje, nije ni malo lak
zadatak. Treba u paletu lepih osećanja, koje imate prema izgubljenoj osobi,
uvrstiti i neka neprijatna. Treba celovito sagledati ono što se izgubilo.
Osobama koje su izgubile nije lako da intenzivan osećaj ljutnje usmere prema
osobi sa kojom neće više biti i koju su izgubili. Zato pribegavaju mehanizmima
preusmeravanja ljutnje, pa tako ljutnju vezuju za osobe iz okoline (drugi ljudi
postaju krivci i izvori ljutnje i ako to nisu),ili je povezuju za sebe (tako
postaju “večiti”krivci za rastanak ). Najrizičniji način nošenja sa osećanjem
ljutnje jeste njeno vezivanje za sebe iz čega se mogu javiti sklonosti ka
samokažnjavanju (npr.suicid). Ne usmeravanje ljutnje ka njenom izvoru dovodi do
otežanog tugovanja. Adekvatan način nošenja sa ljutnjom proizilazi iz
prihvatanja izvora ljutnje (a to je osoba koja se voli a koja je izgubljena), a
potom razumevanje ljutnje u svim njenim intezitetima. Strah – Nova
životna situacija zahteva razvijanje novih obrazaca ponašanja,sticanje novih
navika ali i napuštanje starih,dobro poznatih i sigurnih,načina funkcionisanja.
Nove životne situacije zahtevaju od osobe dodatno angažovanje emocionalnih i
socijalnih kapaciteta kako bi se prilagodila,stekla ponovo osećaj sigurnosti i
u skladu sa svojim emocijama nastavila afirmativno da živi. Strah od novog i
nepoznatog može bitno da remeti prilagođavanje na gubitak. Ovaj strah nije
vezan samo za spoljašnje prilagođavanje (na okolinu i svakodnevno
funkcionisanje) već i na prilagođavanja emocijama koje su uzrokovane gubitkom
(npr.usamljenosti,ljutnji i dr.) Kao što smo gore naveli osećanje straha se
javlja i sa doživljajima bespomoćnosti i nesigurnosti.
Osim
emocionalnog reagovanja na gubitak,javljaju se i telesne
reakcije na gubitak. Klijenti koji su doživeli gubitak u razgovoru novode da su ga
osetili i telesno. Nekada je to nedostatak energije i mišićna
slabost,preosetljivost na buku ,a najčešće stezanje u grudima,nedostatak daha
ili vazduha kada misle o situaciji u kojoj se nalaze. Telo reaguje na stres i
intenzivne emocije. Telesne reakcije na gubitak se često zanemaruju, tako da
osoba postaje dodatno uznemirena jer ih ne razume u kontekstu gubitka.
Razumevanje gubitka iz ove perspektive oslobodiće osobu dodatne tenzije i
fokusirati je na emocije koje se ispoljavaju kroz telo. Važno je voditi računa
o telesnom zdravlju, jer zdravo telo može imati i zdrav um. Fizička aktivnost i
redovno uzimanje obroka (iako se nema apetit) biće dobra osnova za početak
nošenja sa gubitkom,procesa tugovanja.
Doživljaj
gubitka praćen je i nekim uobičajenim ponašanjima kao
što je problem sa spavanjem.Nekada osoba ne može da zaspi ili izprekidano spava
ili se budi veoma rano i umorno. Problemi sa spavanjem uobičajeni su u početnim
stadijumima tugovanja i ne moraju se odmah medicinski rešavati. U Harvardskim
istraživanjim procesa tugovanja kod dece, ukazano je da se kod dece koja su
doživela gubitak bliske osobe (roditelja) problem spavanja javlja kao najčešća
reakcija na gubitak u prvih četiri meseca i da se postepeno gubi. Međutim,vrlo
je važno pratiti koliko dugo traje ova reakcija na doživljeni gubitak,jer njeno
predugo zadržavanje može ukazivati na dublji problem procesa tugovanja. Pored
problema sa spavanjem,mogu se javiti snovi o osobi koja je izgubljena,najčešće
kada je uzrok gubitka bila smrt. Snovi mogu biti u vidu uspomena, ali mogu biti
uznemirujući ili noćne more. Kroz stručnu analizu snova osoba može sticati
uvide u vlastita emotivna stanja i tako raditi na svom procesu tugovanja i
doživljenom gubitku. Pored problema sa spaanjem i snom, mogu se javiti i druga
ponašanja kao što su: rasejanost,povlačenje iz društva ili preterano
angažovanje,čuvanje predmeta koja su povezana sa osobom koja se izgubila i dr.
Sve
reakcije koje smo naveli su uobičajene,što znači da ih ne moraju svi doživeti i
ne moraju biti u jednakom intezitetu kod svih. Ono što je važno, da se reakcije
razumeju u kontekstu osobe koja ih doživljava i u skladu sa tim ponudi podrška
i pomoć. Proces tugovanja će biti individualan. Započeće sa prihvanjem
gubitka,prihvatanjem bola zbog gubitka i završiti se prilagođavanjem i novim
emotivnim investiranjem. Ali o zadacima procesa tugovanja i načinima podrške u
sledećem tekstu.
Autor: Marina Brašić, specijalni pedagog i psihoterapeut OLI metoda
Mail: marinabrasic@gmail.com
Нема коментара:
Постави коментар